Novica Telebak - Teni | Trebinje | Vijesti iz Trebinja | Fotografije

Novica Telebak - Teni

Novica Telebak - Teni

Autor Saša Slavić
Petak, 08 Januar 2010
Novica Telebak - Teni je rođen avgusta 1957. godine u Zelenici (Bijelo Polje kod Mostara), u dolini Neretve, gdje je vaspitavan u duhu Šantićevog rodoljublja i rastao u neobičnom koloritu boja, zvukova i sunca, karakterističnom za ovaj dio Hercegovine. Do rata 1992. godine objavljuje tri samostalne zbirke poezije: najprije "Tuga se boji riječi", Beograd, 1979, čije je drugo dopunjeno izdanje izašlo u Mostaru 1984, zatim "Vilin klanac", 1987. i "Ispovijest sitne čeljadi", 1990. Godine "između života i smrti" provodi u Nevesinju (do decembra 1993), a zatim u Beogradu i Aranđelovcu, da bi 1997. godine svoj novi dom pronašao u Trebinju gdje se aktivno uključuje u kulturni život Dučićevog grada. Obavlja dužnost već 10-ak godina urednika Izdavačke djelatnosti književne zajednice "Jovan Dučić" za Hercegovinu. U izdanju Udruženja književnika Republike Srpske, 1998. godine objavljuje knjigu poezije "Kamenica", a potom (1999) u Beogradu i knjigu "Požar uma" za koju su mnogi književni kritičari napisali da je "najljepši spomenik posljednjem oslobodilačkom ratu srpskog naroda".Drugo izdanje iste knjige štampano je već 2000. godine, a zatim je prevedena i objavljena na ruskom i rumunskom jeziku. Autor je i priređivač knjige o Aleksi Šantiću pod naslovom „O bore stari“ 2006. godine. Pored samostalnih knjiga, Novica Telebak je zastupljen i u desetak zajedničkih zbirki i antologija savremenog srpskog pjesništva, a osim na ruski i rumunski, njegova poezija je prevođena i na engleski, francuski, njemački, romski... Od svih mladalačkih strasti i interesovanja (ples, košarka, planina), pored poezije, ostala je skulptura i duborez, a njegovi radovi od drveta izlagani su na više izložbi u Republici Srpskoj, Srbiji i Crnoj Gori, dok su njegove ikone, između ostalog, stizale i do Svete Gore i Hilandara. Dobitnik je više književnih priznanja, od "Mokranjčeve nagrade" - 1984. do "Pesničkog krčaga" na jugoslovenskom konkursu u Beogradu - 2000. godine. Član je Udruženja književnika Republike Srpske. Živi i radi u Trebinju(zaposlen je u Narodnoj biblioteci), a njegova najveća blagost i radost su, kako često kaže "kćerka Jovana(11) i sinovi Nikola(9) i Marko(24)". Njegovi stihovi, nastali u Mostaru prije dvadesetak godina, su stavljeni pred iskušenje i, eto, obistinili se: "Ako poezija ne može promijeniti svijet i zaustaviti rat, neka bar bude svijeća, da ne plačemo i ne umremo u mraku." Vilin klanac "Nikada se ne ide tako daleko kao onda kada se ne zna kuda se ide" Da li je teže čamac graditi, ili prave vode odabrati. Pomoz' Bog Pomoz' Bog nekom, a ne svakom. Čemu, zar njemu što tuđom kožom prolazi kroz trnje a gloginje slaže. Hljebu u torbi, rukama i ružama prijekoj naravi i blagim slugama. Pomoz' Bog nekom, a ne svakom. Ima li obala tajnu toka ili je teretan put vodi do dana. Ima li slast talog života ili se nagonom određuje dobrota. Kako u pepelu sakriti sušu Kad traju vatre što oblake prave. Kako sa davnim zamijeniti riječi kad po dimu ocjenjujemo plamen. Dolina sreće, bez sjećanja Nosi rukopis svakog srca U ime toga postoji kucaj A lanac - ma od čega bio za nama se vuče. Pomoz' Bog nekom, a ne svakom tada ili bilo kada igramo kartu što nas nije takla. Lica su ista, a polomljena stakla. Kad u času ode san ko rasute zvijezde sretnu se komadi nije to ništa To igrač na žici zaboravlja na vrijeme. E sad mirne duše mogu svima reći Pomoz' Bog Pomoz' Bog svima kažem Svima kažem a lažem! Mostar, 1986. Ispovijest sitne čeljadi (Iz ciklusa) Olistali varljivi međaši To se grotlo na snove naslanja Samo jeka živih od mrtvih razdvaja. Ko živ ostane, tamom se brani Možda i mudar u trenu bude Znaš, a kao da ne znaš Zemlju što Tisu rađa Po boji uglja svi će zvati Ogledalo iz tame progovara Iskra kada dođe sa neba Ko ne vidi, da mu se do znanja Iskra kada dođe od čovjeka Ko vidi, da mu se da obnevidi. Sirotinja na tronožac liči Dok govori, sprega škripi Sve se ovo otima da ode, Kamenu i cvijetu prigovara. Tjeskoba je svekolika druga mjera Na samonik se nikada ne računa Tek kad vrijeme dožme i u zemlju vrati Nebu raspeto vični, darujemo hvala. Neznano vučemo sirote darove, Dok nevjera u zvonik gađa To se vičan na stidnog naslanja, Potiljak češće nego čelo strada. Mostar, 1990. Noć pokora Kada se odlazi od kuće Šutnjom se glasnice uže Suza progovori što htjela je riječ A misao nova bistrenja traži Sluteći mogućnost beskraja Vrhovi bola se oplode A molitva k'o molitva Zazire k'o kletva Tada dolaze noći pokora Začelje samoće u stablu tinja Samo vjetar lista stid A stisak nemoći jača Kada se odlazi od kuće I najveći korak je malen za prag Pa se sve uvlači u bljesak Samo se razum otima Mostar, 1987. Bol (iz ciklusa) Krv taje so sa rane progovara. -:- Prolog neba na tavanu liči naspram čela čelo kleca od potaje do prodaje od golema svitanja i slama čudna bilja usred krsnog vida -:- Je l' to soba straha ili spasa il' nas lud il' uman nagovara -:- Komad stakla na trošnom putu dok ludosti češljaju drugi zijevaju na ugarcima javor jeca dok se slama i svila miješaju bilo nas je čim nestajemo. Spomen soba ...ko sred groba stojim... Zaplačem li pred likom damar oka mrežu snuje a kora bola zaleđena puca. ...pet stotina sedam stradalnika... Stihija nestalih života od krika do krošnje jauka za svaki dan po jedna suza od Mitrovdana preko drugog Božića. Od vrleti do goleti sa žege do ciče između račve i drače kroz tjesnac do zgibanije naspram zmije ispod aviona nalik smrti u naručju ognja. Prije i poslije i tako osta za srce trn vječito dosta. Svi su VAŠI zabrekli u jadu prolijalo se doba zamelo se usput dok kazna i golgota na prag stupa. Odnesoše vam zlatno srce od megdana da ko nedaj Bože svetac pravdu propovijeda dok se rđa srebrom pokriva to pijani kapci sjaj oka kriju. Samo rajska mladost pred licem Boga svog iznjedri i ostavi zalog bratu svom. Nevesinje, 1998. Dolina Neretve Sanjam te Dolino radosti raspukla zora ko šipak zrnevlje mladosti i dragosti ko zlatni prah obavi dan. Roj radosti lice žari međ' gorama delta svjetlosti to Neretva razmiče strane. Osinjak ne pokri mahovina vremena dok zuji pitanje: čija je to plavet? Dolino suzo nosiljo rasutih ko loza u hladu skamenjeni beživotni u nevremenu prekoumirujući na grebenu ojađeni i tako ostavljeni govorimo a ne čuje se zijevamo dok zloduh leleče. Sanjam te Dolino žalosti iščupani iz korijenja osunčani praoci ljepote u nevremenu lelujaju. 1997. Nikome BOGU Ako postojiš Sve manje znam ko ti služi Ako ne postojiš Hvala Bogu 1984. ISTINITA PRIČA (Đorđu Raduloviću) I bi suton jasenovačka ni slično onom prije ništa posebno pomalo ginulo se... Tu iza ugla stare kuće gdje ono davno posljednji put vidjeh svoje sada granata pade. Zemlja zadrhti kao da nikad prestala nije krik a ništa me zakačilo nije samo „tople oči na dlanu“. Evo me živa u vječnom mraku i stvarno ništa ne vidim samo ponekad noću dok spavam sve je čisto i jasno ko nekad moj san jedina radost i blagost i pitam se čija je to svjetlost da l` moj san ili kosti jasenovačke. 1999. Požar uma Kuću gradi čudna li čuda čovjek čovjeku kuću pali. Da rekoh u zvjerinje pretvorilo se ništa se time pokazalo nije. U tom divljem carstvu svak svoga krvnika ima ali niko nikom ne gradi niti kuću pali. Samo ptica kukavica ime smo joj dali kad smo već to znali što ga nismo sebi odabrali. 1997. SVISVETI U koprenu neprebola Pojas sablje, braće od krasote Da se nebo uzmiče Dok se Aršin blago zlatom izvezuje. Dva vijeka Zvjezdomjer, Tabak knjiga Lomne oči gasi. Bože vječni; Napoj tamno jezero Neznanom večerom. Daj nam, Pusto polje svirala Da se zao sanak ne ponovi. Kad nas java obezglavi, a san probudi, Nek nas topot konjica kroz mrtve trave progoni. Zlozakonje nepce para. Pišti srpska raja Bol golgoti prigovara Nož i SEČA razgovara. Krstati barjak kroz olovo seže Svesrpska krv opet taje To se narod za nebo veže, Naspram bola Razdor vječno traje. „U sredu po Svetom Trojici“ Gasnu plotun-srce lomno Nebo sablja-muk kundaka Crn, crnji do Turaka. Plemenita međo Svetačka odora stiže U ponoru nesna Vododelnica SRPSTVA Iz Oka Kaplje. Čije čelo Čegar čeka? 2009. . . . (republika) u starom vrtu sve se pokunjilo samo korov pjeva. Pismo ... samo žedni razumiju priču o kamenici ... ... žeđ za dolinom Neretve i strah u Mostaru su se oduvijek preplitali ... Mostarski Stari most u svijetu znanja, sveznanja, naklonjen neskrivenom divljenju „proganja“ put od začete do razotkrivene ljepote. Taj sklad kamena visoko se nadnio na dio Neretve, te zelenooke probuđene ljepotice, čiji bukovi i virovi nalik vremenu zbore i grgore. To plavetnilo neba, sunce i već mnogo puta rečena, a nikad dorečena svjetlost sklopiše mozaik u skladu ljepote djela i prirode. Generacije su odrastale, starile i umirale ostavljajući ga iza sebe kao neuništivost vremena. Ali... Imaju dva vremena koja stapaju svjetove kao rođenje i smrt, a to je njegova izgradnja i vrijeme rušenja Starog mosta. Ono što je zajedničko u izgradnji i rušenju mosta je Strah. Strah ga je napravio i srušio. Prvi Graditeljski strah je breme okupacije, „nadarenog ćeifa“, a srušila ga je zavist ljepoti i cinizam u strahu. Postojale su na desetine priča o Graditelju, uslovima, graditeljima, opredjeljenjima, naredbama, idejama, posrnućima, teškoćama, radostima, bremenu do vremena i neprolaznim vjetrometinama. Postoje tri legende za tri naroda, ne misleći da ove dvije nisu odgovarajuće i da će takvim neželjenim odnosom napraviti protivtežu prethodnim. Ono što je zajedničko (većina misleći da je to manje bitno) da Graditelj nije smio sačekati skidanje skela sa tek izgrađenog mosta. U slučaju rušenja ili oštećenja zaprijećeno mu je da će umrijeti u najgorim mukama – nabijanjem na kolac. Ne čekajući dan skidanja skela, sklonio se u neprolazni pojam spasa, u planinu Prenj. Taj čest privid slobode u svakom vremenu razotkriva Prenj, planina u podnožju pitoma i blaga, a na vrhu oštra, surova i gotovo nepristupačna. Najveći vrh prenja je Zelena glava, 2155 m. visine, a između planinskih vrhova, grebena, duboko su usječeni cirkovi, legla iščezlih lednika. Zato u Beogradu prije 100 godina Jovan Cvijić piše: „Sav greben je sastavljen od drskih oblika visokih planina, koji su i vrlo lepe grupe kombinovani, tako da je Prenj najlepša planina Bosne i Hercegovine.“ Graditelj u toj mukotrpnoj spoznaji, u tim vijugavim zupčastim grebenima, velikim planinama, kotlastim i strmim stranama nadoknađuje ukradenu i prividno stečenu ljepotu. Taj spreg, taj nemir ga natjera da se polako spušta sa desne strane kroz prostore Plavca, Oblja, Plužnih njiva ili sa lijeve strane od razuđenih prostora Sedle, Prijevorca, Bijelih voda, Sivadije do Kruševca. Tu gdje se spajaju Plužna njiva i Kruševac počinje prolaz prema Zelenici. Dvije kamene strane obrasle rastinjem, razdvojene, nepristupačne, gotovo odsječene stijenama, čine prolaz pod nazivom Draga. Niz Dragu za sat hoda, sa desne strane puta nalazi se golema stijena od 3-4 metra visine, a koja svojom širinom produžava i nestaje u kamenitoj pjeskovitoj podlozi. Na vrhu široke stijene Graditelj uklesa kamenicu (udubljenje od 1,20 metara dužine i 80 centimetara širine i dubine). Gotovo sa jednom kišom, vrlo brzo, kamenica će sakupiti dovoljno vode za žedne. I tako stvaralački sudbinski nemir Graditelja opet dovodi u vezu kamena i vode. Najpre premoštavanjem vode kamenom (most), a sada u kamenu sakupiti vodu (kamenica). Graditeljski dar može imati trenutno posrnuće, nesporazum sa drugim i gotovo uvijek sa sobom, dok je tog razračunavanja sa samoćom u samoćama, do tada je on zalog toj stvaralačkoj žeđi. Čekajući vijest o mostu, taj nemir, strah i žeđ daje odgovor sudnjem trenutku kao dnevno ljudskoj prolaznosti. Skele, padajući sa visine daleko su se čule, a vijest o navodnom padanju mosta se pronijela do tih prostora, a samim tim i do Graditelja. Strah je u trenu prozborio i pobježe u planinu a sve drugo je tajna što čuva Prenj. Graditelj je otišao sa ovih prostora ne vidjevši most, ali gledao ga je cijeli svijet više od 400 godina. Iako je još otišao žedan vode sa kamenice to bi zaokružilo ličnu tragediju Graditelja i neprolazan žal za njim od svakog Stvaraoca. 1997. TN O poeziji Novice Telebaka „... Pred nama je najava Novice Telebaka pjesnika iz Mostara, jezgrovitog izraza kroz gotovo skrivene forme sa jasnim porukama.“ Sarajevo, 1976. Duško Trifunović „... Grčevito, dramatično stečena spoznaja otvara nove vidike ovog darovitog, mladog mostarskog pjesnika.“ Podgorica, 1978. prof.dr. Rade Prelević „... Naglašena pjesnička vidovitost, izgrađenog stila izdvaja ga od mladih pjesnika ovog podneblja.“ Mostar, 1983. prof. Milovan Krunić Iz recenzije“Tuga se boji riječi“ „... Novica je, prevashodno, pjesnik intimističke lirike. Okrenut životu, stvarnosti, kao jedinoj pravoj, istinskoj „lektiri“, ovaj pjesnik traži ostvarenje svog pjesničkog sna u svijetu oko sebe, i vidi tihi dijalog sa svijetom, želeći da ga pjesnički preobrazi...“ Sarajevo, 1983. Velimir Milošević „... Misaono „spasenje pjesme“ Telebak opravdava novim uspešnim ciklusom kroz stara, neopravdano zaboravljena vremena.“ Negotin, 1985. Adam Pusloić „... Jedna od najfrekventnijih sprega u poeziji Novice Telebaka mogla bi biti sprega – „glad srca“. Ta pesnikova, uslovno rečeno, životna formula nije samo vapaj za emotivnim zadovoljenjem bića, već imenovanje one večne žeđi za energijom kadrom da produžava (održava) postojanje. Izlazak iz vazda zavodljivog doba mladićstva, „tiho pregorijevanje“, iskristalisalo se u drugom delu pesme „ludosti i ushićenja“, da bi u zrelu, čvrstu pesničku reč preraslo u ona dva stiha šestog dela koji glase: „Tek kad frula zasvira dvostruko se vrijeme smrti približava“. Ovaj pjesnik idući za svojom „gladi“, po nalogu instinkta, češće malim „iskoracima“ postiže ponekad punoću iskaza, nego po logici koherentnog iskaza, nadograđuje kadikad pesmu srećno formulisanim krajem, pravom rečju u pravom trenutku.“ Beograd, decembar 1997. Ivan Rastegorac „... Novičina pesma „Noć pokopa“, taj destilovani poetski krik – mučenički uzvišen koliko i lirski jezovit, suptilan koliko i eruptivan – moćan je, gotovo čulno opipljiv prizor, prizor dug da mu je kraj teško dogledati, kilometri vremena (potrebnog da se čovek organski srodi sa nečim što sad mora napustiti) nalaženi su u ovoj pesmi, ali je pesma, isto tako, lapidarna, sva je u jednom dahu, rođena u trku, na način na koji gazela rađa... Nenametljivo a upečatljivo, sa isfinjenim poetskim čulom, Novica Telebak je izneimario antologije vredan poetski konzistent, arhetipski jasan i visoko tropičan, iako zloslutan po jednostavnosti fatuma, po obećanosti nesreći kojom je ceo kontest obavijen. O svom usudu pesnik kazuje samosvesno, bez indignacije, mirno čak, čime opredeljuje sebe tek kao svedoka, nikako ne i žrtvu usuda koji se obrušava svom silinom svoje neizmenljivosti. Ali ono što najviše imponuje, to je svakako gorko dostojanstvo sa kojim pesnik usvečanjuje bol odlaska, i sam pri tom postajući Bol, jer to je – izvesno – jedini način da preživi i sebe i njega. Bol, dakle, kao jedina protivteža smrtonosnoj invaziji praznine u pesmi „Noć pokora“ ima životodajno značenje za Novicu Telebaka. Hvala Bolu, (najmanje koliko i Bogu) što je spasao život ovom višestruko neuništivom pesniku.“ Trebinje, 1998. Nebojša Rudan „Možda bi poeziji Novice Telebaka dobro pristajali stihovi „Pjesme nad pjesmom“: „Otvori ljubljenom svim, ali se on već udaljio i nestao... zvala sam, ali se nije odazivao“ (5,6-7). Taj zov pjesnika stoji pod znakom neminovnosti naloga, a on je uistinu odazivanje koje nije moguće uskratiti, odazivanje na jedan, uvijek već primljen poziv, primljen iz nama nepoznate daljine. Ova poezija nas opominje i budi iz sna svakodnevne naivnosti uspjeha i zasluga i vraća pažnju na ono što je „jedino nužno“, na jedan zov za koji nikad nismo sigurni da će nam biti uzvraćen, da ćemo dobiti odziv, na jednu koja se mora uslišiti. Pjesnik posvjedočuje da se ono ljudsko može predati drugome samo ako smo u stanju da se lišimo odziva i uslišenja.“ Maja, 1998. prof.dr. Spasoje Ćuzulan „Ovaj neobični ratnik sa paunovim perom, ovaj daroviti pesnik – darovitiji, čini mi se nego što to njegove pesme pokazuju, ovaj probuđeni sanjar koji kleči pred cvećem i njime prkosi svom, i opštem, velikom bolu – iz bola, u stvari izvlači sve: i svoje pesme, i svoju nadu i beznađe, i svoju stišanu i gorku ljubav, i svoje sićušna zrnca sreće, i svoju veliku crnu slutnju koja se, na žalost, obistinila i zamračila živopisne predele njegovog zavičaja i zavičaja njegove poezije – preosetljivu i neisceljivu dušu obučenu već, kao i mnoge srpske majke, sestre i kćeri, u crno ruho. „Ako pjesma ne može da zaustavi rat, neka bar bude svijeća, da ne plačemo i ne umiremo u mraku“ rekao je pre nekolioko godina ratnik i pesnik Novica, i ne sluteći, verovatno da je rekao najpotresnije reči i neponovljive stihove.“ Na Đurđevdan, 1998. Dobrica Erić Rekli su... „Ovo nije knjiga, ovo je opijelo od riječi“ Otac poginulog borca u Nevesinju „Zapalio si slovensku voštanicu protiv tame zaborava, nad svesrpskim neprebolom“ Vojvoda Slavko I. Aleksić „...iskrenost, bol i prkos spram doba u kom smo svi „zabrekli u jadu“ i koje se opasno „prolijalo“. Njegovi stihovi su prošli i preživjeli čitavu jednu golgotu i kao takvi u sebi sažimaju neugaslo kandilo vere i slave sopstvenog naroda“. Sa dodjele nagrade: “Pesnički krug 2ooo.“ u Beogradu Moma Dimić, književnik „Krv taje / so sa rane /progovara“ Oduvijek, evo sada zar i navijek. Rada Šuša, Montreal „Neznano vučemo sirote darove, Dok nevjera u zvonik gađa To se vičan na stidnog naslanja Potiljak češće nego čelo strada“. 1990. „Ispovijest sitne čeljadi“ Ovo su stihovi kao ram za sliku sutrašnjeg jutra, sliku koja ima mjesta za svaku nijansu pjesnikovog tkanja i upozorenja od prvog napisanog stiha do danas. U taj isti ram mogu se smjestiti i boje iz kolorita knjige „Požar uma“. profesor Nikola Asanović, Bileća „Zadivljen sam; toliko patnje i bola, a nigdje mržnje.“ mr Marko Popov, Sidnej „Požar uma je svjedočenje o Požaru, sa međa, granica i vododjelnica, a time Telebak udara Mednjike, sije pjesme i razglobljeno vrijeme“. Književnik, Branko Brđanin Bajović, Banja Luka „Ovo nije knjiga Ovo je znamenje stradanja iz ljubavi, ovo nije pjesma, ovo je „opijelo od riječi“ pravednika, i u stih pretvorena misija svjedoka“ Književni Klub „Jovan Dučić“, Gajdobra Pesnik Mira Grk „Rat je mnoga „prijateljstva“ razobličio i razvodnio a na svu sreću istinska potvrdio i osnažio“. Milorad Moša Mavrak, Mostar „Čitajući „Požar uma“ ne samo da se sazna nego se i mnogo nauči“. Stradalnik, Tošić Ratko, Lazarevac „Ovo je najljepši spomenik stradalnicima / možda se može napisati bolje /, iskrenije i čovječnije Ne“. Arhitekta, Radovan Savić, Moskva „U „Požaru uma“ ogledaju se mnogi – ratnici i patnici i stradalnici i graditelji Novog života i pojedinci i ova napaćena nacija... Svi zajedno u ovom „Srbostaništu“, u „Naručju ognja“ i „Rosištu bola“ u Požaru uma“... Knjiga koja osvjetljava i opomonje, da opet ne bi bilo što je bilo“... Milivoje Beštić, novinar iz Trebinja „Ako postoji istina, ovo je“. Pilot Dušan Maran „Iz svih etičkih i estetičkih razloga, zbirka poezije „Požar uma“ Novice Telebaka ima možda vrijednosti jedne od najboljih knjiga koja se u ovim teškim vremenima bavi suštinskim pitanjima srpskog naroda“. Sa prve promocije u Nevesinju mr Gedeon Stajić Ubijeđen sam da je ova zbirka pjesama Novice Telebaka najbolja ili među najboljim knjigama koje su inspirisane posljednjim ratom. Ja bih dao sve knjige sjećanja, svjedočenja, kazivanja o prošlom ratu za ovu zbirku, zato što sam uvjeren da ona u sebi ima više istina, te zato što u čitaocu budi najčistije, slojevito i bogato rodoljublje. Ona uz to, izaziva i katarzično ozarenje u sferi umjetničke ljepote. Ona podstiče etičke i estetičke vrline – to se tako događa kad god nastaje istinsko umjetničko djelo. Sa ovom zbirkom DOGODILA SE POEZIJA! Pojavio se još zrelije izuzetno nadareni pjesnik! mr Radoslav Ljubibratić Zašto sam priredio ovu knjigu - M o r a o s a m!!! Moj Šantić: Čovjekov osvojeni smisao života Što sam se više družio sa poezijom Alekse Šantića, sve više sam uviđao da jedan pjesnik može živjeti samo u duši, u srcu i na usnama ljudi svoga vremena, kao i ljudi koje će donijeti neko buduće vrijeme: samo onoliko koliko će njegove pjesme ti ljudi moći prihvatiti kao izraz sopstvenih osjećanja i misli, sopstvenog bola i sopstvene radosti, sopstvene ljubavi i razočarenja, nadanja i posrnuća, koliko će im pomoći da se snađu na zamršenim stazama i bogazama života – kao slutnja gdje bi mogao biti izlaz i spasenje, kao podsticaj da se vjeruje kako se do te slutnje može, možda, doći. Nije to uviđanje bilo nešto novo u shvatanju poezije, nešto što je isključivo moje. Bitna je, međutim, u svemu tome, bila samo činjenica da je to uviđanje postalo moje uvjerenje, koje se ispoljavalo, najprije kao prihvatanje pojedinih Šantićevih pjesama kao izraz nekih mojih sadržaja, onih, često, neizrecivih drhtaja u dubinama sopstvene duše, onih talasa koji su donosili iz tih dubina, ritmom Šantićevih pjesama, neko olakšanje u određenim životnim situacijama. Mnoge Šantićeve pjesme postale su mi, zato, potreba: da mi odbrane ljubav kad me je doticala mržnja, da me utješe kad mi je prilazilo razočarenje, da me pridrže kad sam padao, da me dignu kad sam već pao, da uliju snagu za borbu kad sam počeo malaksavati. Onako dostojanstven, neposredan i jednostavan, Šantić mi je prilazio i kao prijatelj, kao najrođeniji, uvijek me je, svojom toplinom, spasavao.... ... Pjesmu Ostajte ovdje Šantić je napisao 1896. godine, kada su se mostarski (i hercegovački) muslimani masovno iseljavali u Tursku. Uvjerljive razloge zbog kojih ne treba to da čine, Šantić je izložio, poetski na efektan način. On je, najprije, poistovjetio rodno tlo sa majkom, a potom je retorskim pitanjem: „Od svoje mejke ko će naći bolju?!“ – obesmislio sve ono radi čega bi trebalo seliti. Jer, ko može da ode i ostavi majku samu da plače za svojim čedom? Ko može da napusti zavičaj u kome ga „svako poznaje i voli“ i ode u daleku zemlju u kojoj ga „niko poznati... neće“? Ko može da ode odavde gdje nam „svako bratsku ruku steže“ i ode u tuđi svijet gdje za njega „pelin cvjeta“? Zato treba ostati na rodnom tlu, jer „sunce tuđeg neba“ ne grije kao ovo u zavičaju, jer su gorki „zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije...“ Svi ovi razlozi, kojima Šantić želi da zaustavi odlazak, izrečeni, u pjesmi, jednim ritmom koji budi i osvješćuje, ističu vrijednost ljubavi kojom smo okruženi u svom krševitom zavičaju. Tako je Šantić, zaobišavši logiku stomaka, probudio logiku srca, kojoj, zatim, nije bilo teško da otkrije da oskudni zalogaji zavičajnog hljeba, natopljeni toplinom i ljubavlju onih sa kojima živimo, naših majki i očeva, braće i sestara, naših komšija i svih drugih ljudi sa kojima se družimo i koje susrećemo, predstavljaju vrijednost koja se ne može naći ni u jednoj drugoj zemlji. Tu vrijednost, zato, ne treba napuštati, nego se za nju boriti. Ovaj zahtjev Šantić je izložio, poetski, takođe na efektan način, u pjesmi Seoba koju je napisao 1902. godine povodom namjere nevesinjskih Srba da se isele u Srbiju, sa kojima su željeli da odu, zajedno, i nevesinjski muslimani (Šta je to kasnije krenulo po zlu, pa je u takvu mogućnost, sada, teško povjerovati?). Ova pjesma sadrži iste ili slične razloge zbog kojih ne treba napuštati rodna ognjišta, kao i pjesma Ostajte ovdje, s tim što je Šantić ovdje stavio težište na srpsku borbu za slobodu: Odlaskom Srbi bi izdali tu borbu i na njih bi pala Brankovića ljaga, najveća prokletstvo koje ih moža zadesiti. Oni bi bili krivi za nestanak Srba na ovim prostorima. Zbog toga treba da ostanu: da svojom muškom snagom i viteškim rukama, svojom smrti i svojim mukama, svojom vjerom u konačnu pobjedu, dopru do budućnosti gdje – „tamo daleko, naša zora spava...“. Smisao življenja u Hercegovini, kako ga Šantić shvata, jeste ostanak u krševitom zavičaju i borba za slobodu. A sloboda je ljubav bez ograničenja – za svoga bližnjeg, za čovjeka. I još: ona je i borba da se to postigne.... ... Prostosrdačnost te zavjet čulnosti su tačka i načelo Šantićeve ljubavne poezije. Njeno sublimiranje sa čvrstom odrednicom je potapanje instikta ljubavi. Tako da je taj romantičarski idealizam jasno sazvučje sa potresnim uspomenama. Ljubavni ideal žene je što bliže, a ipak nedostupne. Otud baš najviše elemenata narodnih i epskih motiva u ljubavnoj poeziji, izuzev efektnih skica kojima stvara atmosferu te mogućnosti naglašavanja i izdvajanja (tri žene, tri ljubavi iz tri naroda). Takve „raspone“ trebalo je, odbrojavati mislima kao potvrdu čežnje, saglasja i željenog vidokruga do moguće bliskosti. Tek tad je sve stvarno, ambijent, put, ideal do sunca, prikrajak te tajna kao moguće mjesto za mimohod. Tada će Šantić sve smjestiti, a time i osnažiti svoju najveću (i jedinu) ljubav – Mostar. Dolina Neretve, naš roj radosti što lice žari, a među gorama delta svjetlosti. Osinjak ne pokri mahovina vremena, dok zuji pitanje: Čija je to plavet? Dolino žalosti, iščupani iz korijena, osunčani praoci ljepote u nevremenu lelujaju. Nosiljo suzo rasutih od moje Zelenike, Bijelog Polja, preko Brankovca na sva njedra mostarskih ulica a preko Bune do Žitomislića. Tu su i bistrine rijeka: Neretve, Radobolje, Bune i Bunice. Raspukla zora nad Mostarom kao šipak zrnevlje mladosti i dragosti ko zlatni prah obavi dane. Evo nas kao loza u hladu skamenjeni, beživotni u nevremenu, prekoumirujući ne gebenu ojađeni i tako ostavljeni... Još samo dah (dah za uzdah) starog bora je vječiti zov ambijentalne slike naših stradanja. Šantićeva ljubav je žal i radost za cvijetom što odnosi voda i tada se tek sve vidi: dirljiva ljudska čednost kao mjera čovječnosti. Šta se u đavoljem viru Neretve, modrozelena boje, dubokom i punom svjetlosti, osim ogledanja, trebalo vidjeti?... ... Šantić je vjerovao da se svijet može mijenjati i usavršavati pomoću poezije. Na takav zaknjučak upućuje i činjenica da je on napisao veći broj programskih pjesama u kojima je izložio svoje shvatanje pjesnika i poezije. Gotovo da je ratovao, na taj način, protiv estetizma, koji je krajem 19. i početkom 20. vijeka zapljusnuo srpsku poeziju, protiv lijepe, prazne forme, u kojoj nema mjesta za patnje naroda. Po Šantićevom mišljenju, pjesnik i poezija, moraju, naprotiv, da aktivno učestvuju u narodnoj borbi za slobodu i socijalnu pravdu, što se može zaključiti, na primjer, iz njegovih pjesama: Hajdemo, Muzo; Muzi i Bard. U pjesmi Hajdemo, Muzo Šantić poziva pjesnika da upozna život običnih ljudi, u kolibama golim, trošnim i tamnim, jer „u njima žive duše gostoprimne – srca što griju, što trepte i vole...“. U pjesmi Muzi, nakon konstatacije da nam gore plaču i da su jauci česti, zapovijeda Muzi da obuče crnu odeždu i ponese svijetli putir u ruci, kako bi, kao sveštenik, pričestila narod „krepkom vjerom“, „molitvom toplom gnjeva Boga“ ukrotila i pošla „s mučenim robljem“ prema „krstu i Golgoti“ – prema vaskrsenju i spasenju.... ... Šantićevo opredjeljenje da učestvuje poetski u borbi za pobjedu Hristovog učenja – da se do života u sjaju vječne ljepote može doći samo preko slobode čovjeka u obliku ljubavi među ljudima, proizašlo je, čini se, iz Šantićevog shvatanja, koje je, možda, samo djelimično naznačeno u njegovoj poeziji, da se Hristovo učenje može ostvariti samo ako mu pomogne svaki čovjek, i to na način da ličnim primjerom, kao i Hristos, potvrdi svoju ljubav prema čovjeku, prema ljudima. Šantić, naime, u nekim svojim pjesmama, prikazuje Isusa Hrista, odnosno Gospoda, kao principe dobra, da, možda, iz nemoći plaču što ne mogu da pomognu ljudima kad ih zlo satire, kao na primjer, u pjesmama Hristos plače i Noć. Takođe, u Pesmi biblijskoj Šantiću se čini da raspeti Hristos vapi i da traži njegovu pomoć. Sa sviješću da „sve lepe duše“, kad stoje pod krstom „postaju bogom i same“, pjesnik zapovijeda putniku da „voljno“ svoj teret nosi na svojim leđima „na vrh Golgote“, kako bi kao i Hristos vaskrsnuo. Ova Šantićeva zapovijest putniku je, u stvari, zapovijest svima nama da u ličnom životu slijedimo primjer Bogočovjeka Isusa Hrista: da samo sebe možemo žrtvovati za drugoga, a nikad drugoga za sebe. Tako će među ljudima zavladati ljubav i ljudi će postati slobodni. Tako bi, po Šantićevom mišljenju, da se vratimo njegovim programskim pjesmama, pjesnici morali da budu ratnici na strani dobra naroda, na onoj istoj strani na kojoj bi trebalo da budu i svi drugi ljudi. To je jedno aktivističko shvatanje pjesnika i poezije, koje bi trebalo da bude veoma značajno u ovim vremenima, u kojima su mnoge vrijednosti izgubile svoje mjesto koje im po prirodi pripada.... ... Aleksa Šantić je, možda, najhrabriji pjesnik u srpskoj poeziji i po antičkim shvatanjima je hrabar samo onaj čovjek koji zna zašto se bori i kakvim opasnostima izlaže u toj borbi. Jer, on je znao da je ovaj svijet sazdan na jednoj nenjudskoj logici – da sve mora proći i nestati. To svoje znanje utemeljio je na biblijski način: na konkretnim čulnim iskustvima. U pjesmi Časovi, u mračnoj noćnoj samoći, Šantić dobro čuje „hod, korake vječne nevidovnih snaga što ko straža bdiju“, što „prodiru kroz kamen, zemlju, tmine rječne, plijene i nose i nište i biju: i Boga i nebo, život i sazdanje, sve u isto doba“. Pjesnik osjeća da „ovaj grdni povor“ vrvi i u njegovoj krvi i da od njegovog „žica ostaje sve manje“, sluša kako mu „srce sve udara tiše“ i jasno vidi da sve više i više postaje „samo crne zemlje šaka“. Nepobjedivi ratnik ovog metafizičkog ništavila, u Šantićevoj poeziji je – slabašni crv! U pjesmi Proljetne tercine Šantić je izgradio jednu grotesknu sliku od pojava koje se međusobno isključuju: na jednoj strani su pojave proljeća – rađanje i bujanje novog života nad kojim Gospod bdije svojom ljubavlju, a na drugoj strani su pojave suprotne svemu tome – pjesnik vidi kako se jedan crv vije, „gmiže i puzi i polako gricka“ svugdje, „po dolu i tu po vrhuncu, travke i cvijet i korjenja niska – stabla i grane, zametak i truncu svaku i gvožđe, zemlju i kam goli...“. Na kraju pjesnik vidi kako se crv „gladan penje suncu“ i kako, iza njega, „crvotočina zlatna pada doli“. Ovom slikom obesmišljeno je svako rađanje i nastajanje, jer se već na početku vidi da je sudbina svega neizbježno pretvaranje u prah, u ništavilo. To se potvrđuje i u pjesmi Naš stari dome: prošlo je pjesnikovo doba sreće – stari dom, gdje je „prve stihove napiso“, gdje „je s dušom poletila miso visoko, tamo gdje se istok žari“, gdje je negda bio raj, sada je oronuo, njegove kapije više „niko ne otvara“ – dok „po njima mirno crv dube i šara – grize, ko čežnja jedno srce bolno“. Tješeći svoj dragi dom djetinjstva i mladosti, Šantić konstatuje: Na moje srce grobna zemlja pada, I ja se rušim ko ti, dome stari... Kako sada da čovjek nađe smisao svoga življenja? Šta to može odoljeti nepobjedivom metafizičkom crvu kad proljetni procvat života na zemlji, kao oblik pobjede Božije ljubavi, nestaje poražen i pretvoren u prah? Odgovore na ova pitanja Aleksa Šantić je dao u svojoj sjajnoj elegiji Pretprazničko veče. U trenutku kada je slabašni crv, kao nepobjedivi ratnik vječnih „nevidovnih snaga“ koje satiru sve, pretvorio u prošlost sve ono što ga je činilo srećnim, djetinjstvo i mladost, oca, majku, braću i sestre, jedne večeri pred praznik rođenja Isusa Hrista, na Badnje veče, pjesnik je sam u svom domu starom, sjeća se svog prošlog života, a, potom, „ko kamen“ ćuti, kao da priznaje da je smrt i njega pobijedila. U tom trenutku pjesnik čuje šušanj „ko viline kose“, iz njegovih, knjiga, sa „prašljiva stola“, a zatim ugleda kako „se redom rasklapaju same sve knjige stare“ i kako njihovi sadržaji oživljavaju: Sanjam li? Il` bi ovo java bila? Iz rastvorenih listova i strana Prhnuše lake tice, ko sa grana, I po sobi mi svud razviše krila. Pokazuje se, tako, da su knjige sačuvale sve ono iz pjesnikova života, što je crv, prethodno, pretvorio u prah. Pjesnik se više ne osjeća usamljeno dok sluša kako mu oživljeni sadržaji njegovih knjiga, njegove pjesme govore: Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi? Mi pjesme tvoje, i drugova sviju Što svoje duše na zvijezdama griju, Sveta smo živa porodica tebi! Mi kao rosa na samotne biljke Padamo tiho na sva srca bona, I u noć hladnu mnogih miliona Snosimo tople božije svjetiljke. Mi združujemo duše ljudi svije`! Mrtve sa živim vežu naše niti: I s nama vazda uza te će biti I oni koje davno trava krije! Prigrli ova jata blagorodna! I kada jednom dođe smrti doba, Naše će suze na kam tvoga groba Kanuti toplo ko kap sunca zlatna... Ono jedino što može, dakle, da odoli crvu – jeste poezija. Ona se otkriva kao jedan sasvim novi svijet, izvan zlokobnih zakona smrti i ništavila. Odbijajući da prihvati svijet onakav kakav je, Šantić se borio poezijom, da ga promjeni, kako bi u njemu vladala ljubav, a ne mržnja, pravda, a ne nepravda, istina, a ne laž, kako bi, jednom riječju, svijet bio dobar, a ne zao. Kako bi u njemu svi ljudi bili braća. Nastanjujući u svoj poetski svijet one svoje težnje i snove, Šantić je, tako, pronašao način da taj svijet bude neuništiv, jer će uvijek oživjeti u dodiru sa čovjekovom dušom, kao što je oživio i u mojoj duši. Šantićeva poezija postala je, na taj način, zahvaljujući njegovom istinskom stvaralačkom daru, čovjekov osvojeni smisao života. Veći uspjeh jedan pjesnik ne može postići. Zato je Šantić i bio u pravu, kada je, u jednoj svojoj pjesmi konstatovao: „Moj život nije proteko zaludu!“ Znam da poezija ne može promijeniti svijet i zaustaviti rat, ali neka bar bude svijeća, da ne plačemo i ne umiremo u mraku. Novica Telebak, 2006. NA ŽALU Svrh hridi sjedim. Na kamenja siva Silazi suton i prozirna tama. S jedrom, daleko, stremi lađa sama, I zadnji galeb kruži. More sniva. Negda, ko tica pun rodnih gnijezda, Moja bi duša u ove trenute Letila gori na svijetle pute – Na sjajan susret srebrnih zvijezda. Ovdje, na žalu, pokraj tvojih vala, O more moje, nekada je blisto Jedan dvor zlatan, ko stanište čisto Perla i tvojih crvenih korala. O znaš li, one noći kada prodre Pjesma zvijezda, kako bi pun srme, U akordima što radošću grme, Tvoj talas pljusko pragove mu modre?! Pri mjesečini, pozno, kad se jave I rode novi svjetovi u rosi, Jedna bi nimfa, s ljiljanom u kosi, Uz njih se pela dižuć oči plave. I na terasi, gdje ružine krune Povijaju se, u šuštanju vela Uza me ona veselo bi sjela, Harfine tanke dirajući strune. U tome času, s jedrima od platna Plava ko nebo, popalo bi lukom Brodova jato, a s njih mašu rukom Radosti, sreća, i snovi... Sa zlatna Balkona mi smo, na pozdrave njine, Ruže i guste krune hrizantema Bacali doli, puni toplih trema, Na plavi zaton... Sve u sjaju pline – Po talasima sirene se njišu, I dok mi vjetri mrse kosu dugu, One zasiplju živo jedna drugu Šakom korala... Stare bašte dišu Okolo dvora; behar leti s grana; Golubi moji, šušteći ko svila, Srebrna svoja razviju krila I prhnu luci s visokih altana. I dok mi trepte ispod grla šare, Prelivaju se u čudesnoj boji, Kako bi milo, golubovi moji, Kružili jedra i zlatne brodare!... O more, gdje su, gdje su časi oni? Gdje su terase, ruže? Sreća gdi je? Ja vidim ništa ostalo mi nije Do magle što me udara i goni. Skrhane lađe plutaju, a svrh te Studene hridi golubova moji` Srebrno perje raščupano stoji, I mlade krvi tople kapi drhte... Kako su sada moje staze oštre! Meni se čini, sve više i više, Ko da uz pljusak jedne crne kiše Po meni tuku gvozdene komoštre. Gdje kročim, svuda samo grmlja drače, Razvale, grobnja zvijezda i nada... Na stubovima srušenih arkada Preda mnom moja zlatna nimfa plače. 1911. MOJA OTADŽBINA Ne plačem samo s bolom svoga srca Rad zemlje ove uboge i gole; Mene sve rane moga roda bole, I moja duša s njim pati i grca. Ovdje, u bolu srca istrzana, Ja nosim kletve svih patnji i muka, I krv što kapa sa dušmanskih ruka To je krv moja iz mojijeh rana. U meni cvile duše miliona – Moj svaki uzdah, svaka suza bona, Njihovom boli vapije i ište. I svuda gdje je srpska duša koja, Tamo je meni otadžbina moja, Moj dom i moje rođeno ognjište. 1908. PROLJEĆE Nemoj, draga, noćas da te san obrva I da sklopiš oči na dušeku mekom! Kada mjesec sine nad našom rijekom I na zemlju pane tiha rosa prva, Rodiće se mlado proljeće! I svuda Prosuće se miris plavih jorgovana; I pahulje snježne padaće sa grana U naš bistri potok što baštom krivuda. Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom, I svaki će prozor zasuti beharom, Da probudi srca što ljube i gore... Zato nemoj, draga, da te san obrva! Dođi, i u bašti budi ruža prva, I na mome srcu miriši do zore! 1906. NE VJERUJ... Ne vjeruj u moje stihove i rime Kad ti kažu, draga, da te silno volim, U trenutku svakom da se za te molim I da ti u stabla urezujem ime – Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi I prelije srmom vrh modrijeh krša, Tamo gdje u grmu proljeće leprša I gdje slatko spava naš jorgovan plavi, Dođi, čekaću te! U časima tijem, Kad na grudi moje priljubiš se čvršće, Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće, I da silno gorim ognjevima svijem, Tada vjeruj meni, i ne pitaj više! Jer istinska ljubav za riječi ne zna; Ona samo plamti, silna, neoprezna, Niti mari, draga, da stihove piše! 1905. NAŠ STARI DOME Naš stari dome, kako si orono! Kapije tvoje niko ne otvara, Po njima mirno crv dube i šara – Grize, ko čežnja jedno srce bono. Evo mi sobe! O duvaru jošte Ikona visi, prašnjava i sama, I u me gleda i šapće iz rama O dobu sreće, djetinjstva, milošte. Ovdje sam prve stihove napiso, Ovdje je s dušom poletila miso Visoko, tamo gdje se istok žari. Ovdje mi negda bješe raj... A sada? Na moje srce grobna zemlja pada, I ja se rušim ko ti, dome stari... 1906. PRETPRAZNIČKO VEČE Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku Kandilo baca i sobu mi zari. Sam sam. Iz kuta bije sahat stari, I gluhi časi neosjetno teku. ...... I akord zvoni... Sve u sjaju jačem Kandilo trepti i u sobu mi zari... Iz kuta muklo bije sahat stari. Ja sklapam oči i od sreće plačem. 1910. „STO GODINA KRITIKE“ Od Bogdana Popovića do Ranka Popovića -Bogdan Popović -Jovan Skerlić -Tin Ujević -Isidora Sekulić -Milan Bogdanović -Antun Barac -Pavle Popović -Vladimir Ćorović -Jovan Dučić -Pero Slijepčević -Jovan Radulović -Vido Latković -Vojislav Đurić -Dragiša Živković -Zoran Gavrilović -Vladan Nedić -Đuro Gavela -Velibor Gligorić -Stevan Raičković -Skender Kulenović -Asim Peco -Risto Trifković -Midhat Begić -Branko Milanović -Miodrag Pavlović -Rajko Petrov Nogo -Velimir Milošević -Radomir Kostantinović -Nikola Koljević -Vladimir Jovičić -Dragomir Brajković -Slavko Leovac -Vojislav Maksimović -Predrag Palavestra -Milorad Đurić -Radovan Vučković -Ranko Popović ... U cjelokupnoj srpskoj poeziji 20. vijeka pjesničko djelo Alekse Šantića zrači uočljivom osobenošću, utemeljenoj na najljepšim tradicijama srpske pisane riječi. Kraj 20. i početak 21. vijeka predstavlja podsticajnu priliku da se Šantićevo pjesništvo predstavi čitalačkoj publici na primjeran i dostojan način. Izbor iz poezije Alekse Šantića, pod nazivom „O, BORE STARI“, na 310 strana štampala je štamparija „KULTURA“ iz Bačkog Petrovca, na kvalitetnom papiru, sa bojama u znaku hercegovačkog neba i rijeke Neretve. Knjiga sadrži 150 Šantićevih pjesama, uz 40 najpoznatijih ocjena i književnih kritika pod nazivom „Sto godina kritike – Od Bogdana Popovića do Ranka Popovića“ Tiraž je 3.333 primjerka, a predgovor sam napisao i knjigu priredio, kao skromni pjesnik, velikom pjesniku, kao Mostarac znamenitom Mostarcu i Hercegovcu, kao jezikoljubac, našoj književnoj veličini.... „Jer, Hercegovinu ratovi pozobaše, seobe prepoloviše, tuđi kontinenti progutaše. I Mostar se po svijetu rasu i raseli, pa je ovo prilika da nas knjiga okupi, Šantić ponovo spoji, i ovo izuzetno izdanje, sa svim prepoznatljivim vrijednostima oplemeni i ujedini.“ Glas, MB Telebak Novica – Teni telefon: 059/261-948 i 065/694-516 Narodna biblioteka Trebinje Ova adresa je zaštićena od robota. Potrebna Vam je Java-skripta da bi ste je videli. www.bibliotekatrebinje.com Dodajte ovu vijest vašim društvenim grupama