| Luka Ćelović - Trebinjac |
|
|
| Autor Ratomir Mijanović | |
| Subota, 20 Februar 2010 | |
Dan danas malo ko od Trebinjaca zna da je u kamenoj kući prizemljuši, u kojoj danas stanuju drača, gušterice i po koji hercegovački poskok, na Svetoga Luku 18(30) oktobra 1854. godine po prvi put beskrajno plavo hercegovačko nebo ugledao veliki srpski dobrotvor Luka Ćelović, u srpstvu poznat kao Trebinjac. Sa nadimkom koji je u sebi nosio prostodušnost tople hercegovačke duše i širinu srca koje je mnogima mnogo dobra donijelo. Kada čovjek pogleda tu omeđinu na pamet mu padnu misli srpskog nobelovca Iva Andrića koji je jednom rekao“Svi mi umiremo samo jednom, a veliki ljudi po dva puta; jednom kad ih nestane sa zemlje, a drugi put kad propadne njihova zadužbina”. U Pridvorcima, u takozvanoj Ćelovića mahali, sada su samo ruševine. Velika porodična kuća opusjtela je pred Drugi svetski rat. Tokom okupacije u kući je bio smešten jedan italijanski odred, o čemu svedoči puškarnica na jednom prozoru. Nakon rata u kući je bila osnovna škola, a posle njenog zatvaranja prepuštena je zubu vremena. U nekada bogato uređenim prostorijama gnjezde se golubovi, a crijep i zidovi se obrušavaju. Samo se rijetki sećaju priča starijih Pridvorčana o zvucima klavira koji su nekada odjekivali iz kuće. Luka Ćelović je Srbima dao sve što je imao, a to nije bilo malo a zauzvrat šta je dobio? Ništa ili gotovo ništa. Još kao dječaka, roditelji su ga poslali u Banja Luku kod očevog prijatelja Jovana Pištelića, da služi u trgovini. Banja Luku napušta 1871. godine i odlazi u Brčko kod strica Jovana Ćelovića da radi u njegovoj trgovačkoj radnji. U Brčkom se i završava školovanje Luke Ćelovića ali ne može sa sigurnošću da se utvrdi da li je imao dva ili četiri razreda osnovne škole. Kao osamnaestogodišnji mladić, Luka, 1872. godine dolazi u Beograd i radi u trgovini. Kada je pukla Nevesinjska puška, odnosno izbio hercegovački ustanak 1875. godine, Luka se, kao dobrovoljac, vraća u rodnu Hercegovinu. U borbama sa Turcima bio je lakše ranjen, ali se brzo oporavlja i u svojoj četi nastavlja borbu. Pošto i Srbija objavljuje rat Turskoj, dobrovoljci iz Hercegovine vraćaju se u Beograd, a sa njima i Luka, pa nastavlja vojevanje u oba srpsko - turska rata, 1876. i 1877. - 1878. godine. Po završetku rata počinje samostalni posao. Njegovi zemljaci, poznati beogradski trgovci Paranos i Krsmanović, pomažu mu pri otvaranju radnje. Trgovao je žitom, šljivama, hranom. Napornim radom, štedljivošću, odlučnošću, bistrinom, proširuje posao i postaje ugledni trgovac. Iako relativno još mlad čovek, Ćelović je uvidio da je za Kneževinu Srbiju potrebno da udruži domaći kapital kako bi se zadovoljile potrebe trgovine za kreditom, pa osniva 1882. godine Beogradsku zadrugu. Sve do svoje smrti bio je na čelu zadruge koja je u svoje vrijeme, davala zajmove Beogradskoj opštini, pa čak i državi. Naročito se mora istaći njegov požrtvovani rad na spasavanju imovine Narodne banke za vrijeme Prvog svetskog rata. Ćelović prati novac Narodne banke do Soluna a potom ga lađom prenosi u Marsej. U Marseju Narodna banka pritiče u pomoć izbeglicama.Luka Ćelović je staru Savamalu, dio grada oko železničke stanice u Beogradu koji je izgledao zapušteno i po kome se za vrijeme poplava, u ne tako dalekoj prošlosti saobraćalo čamcima, pretvorio u otmjen, moderan dio grada. Prvo je podigao svoju kuću u ulici Kraljevića Marka, pa luksuznu palatu Beogradske zadruge. Zatim, za ono vrijeme ogromnu palatu Bristol. Uredio je i veliki, lijep, pravi evropski park čije je održavanje svakodnevno nadgledao. Malo školovan, više samouk, Ćelović je mnogo cijenio znanje, školu i nauku. Još 1911. godine, u svom prvom testamentu, ostavio je svo svoje imanje Beogradskom univerzitetu jer je vidio da je privatna pomoć dragocjena pri oskudici sredstava za naučni rad i školstvo. Svoju nameru o osnivanju Zadužbine Luke Ćelovića - Trebinjca, beogradskog trgovca, saopštio je rektoru Univerziteta krajem decembra 1925. godine, izrazivši želju da se osnivanje zadužbine objavi na dan Svetog Save, 27. Januara 1926. godine. Toga dana je tadašnji rektor Univerziteta Pavle Popović pročitao Osnovno pismo o osnivanju Zadužbine: “Zahvalan iz sve duše Bogu i svima dobrim prijateljima svojim koji me savjetima i uslugama pomogoše da steknem svoje imanje. Blagodaran Srbiji, koja me je primila kao svoga građanina i u koju sam još kao nejako dijete došao iz Trebinja iz Hercegovine, moga mjesta rođenja, i u kojoj sam cijeloga vijeka radio i stekao. Po izričitoj želji Luke Ćelovića, Zadužbina je počela svoj rad još za njegovog života, i to sa prihodima od imanja u Javorskoj ulici i kamate na milion dinara. Prva pomoć iz Zadužbine Luke Ćelovića - Trebinjca, beogradskog trgovca, data je, da i to ostane zabilježeno, Bogoslovskom fakultetu kao pomoć fakultetskom časopisu “Bogoslovlje”. Posle smrti Luke Ćelovića 15. avgusta 1929. godine, Univerzitet je preuzeo upravu nad njegovom cjelokupnom imovinom koju su činili: Stanovi i lokali su se izdavali tako da je Zadužbina na osnovu zakupa imala godišnje oko milion i po dinara. Po rješenju odbora Zadužbine, cijela privatna biblioteka Luke Ćelovića, sa tri njegova ormana i dve kineske vaze, predata je Univerzitetskoj biblioteci početkom 1930. godine. Biblioteka ima 580 inventarnih brojeva i preko 1100 knjiga. Svake godine Zadužbina je dodjeljivala Univerzitetskoj biblioteci i izvjesnu sumu novca koji je ona trošila na kupovinu novih knjiga i periodike, kao i otkup posebnih zbirki. Posle Drugog svetskog rata, došlo je do nacionalizacije zgrada koje je Luka Ćelović ostavio Univerzitetu, jedan dio je pretvoren u studentski dom. A šta je ostalo iza ovog uglednog Trebinjca? Od nedavno ponovo postoji Zadužbina Milivoja Jovanovića i Luke Ćelovića pri Univerzitetu u Beogradu i nju čini samo mali deo imovine koju je Luka Ćelović ostavio Univerzitetu, ali je i taj dio zasad dovoljan da se ne potvrde riječi Iva Andrića sa početka ove priče. |
| Sljedeće > |
|---|
Pošto lično ne poznajem nikoga u Trebinju, a...
Spriječite svinjsku gripu:
1. Često perite ruke...
Doček 2010. u Trebinju
Zna li neko kako i gdje će biti organizovan doček nove godine u Trebinju?
Чуда Казанске иконе у ратовима:
У најновијем броју војног магазина Одбрана (Војска Србије), објављен је текст о чудима Казанске иконе током ратова, у периоду од обретења 1579. до 1945. године.
JESTE LI ZNALI DA:
...ja pišem čudne priče. Niste? Ne znam pojma, evo jedna od tih pa ako se nekom čita neka i čita:
GANGE:
Imam dragu spava mi na šiši,
siđi brzo poješće te miši