Početna Jovan Dučić

Jovan Dučić

Autor Administrator

Ponedjeljak, 21 Maj 2007

Muzej Hercegovine je prilikom dolaska zemnih ostataka slavnog sugrađanina izdao prigodnu brošuru u kojoj je sažet životni put Jovana Dučića. Ovom prilikom, prenosimo vam je detaljno. 1874. godina: Mnogi spore podatak da je Dučić rođen 05.02.1874. godine u Trebinju (Hrupjela). Pero Slijepčević je zabilježio da se Dučić rodio 05.02.1871. a Veljko Petrović 05.02.1871. godine?! Ista godina navodi se u i u Leksikonu pisaca Jugoslavije- (Todor Kruševac)- ali se mijenja datum- 17. Februar. Dučićev otac Andrija, bio je trgovac. Poginuo je u hercegovačkom ustanku (sahranjen na Posatu- Dubrovnik, u zajedničku grobnicu). Majka Jovanka, tada se preselila u Mostar, a zatim 1889. u Doljane kod Metkovića. Prvi put Dučićeva majka se udala za Šćepana Glogovca (djeca Risto i Soka). U braku sa Andrijom Dučićem, imala je kćer Milu i sina Jovana. 1884. godina. Dučić je završio osnovnu školu u Trebinju i sa majkom se preselio u Mostar. Živio je kod polubrata Rista Glogovca i pohađao Trgovačku školu. 1886. godina. U Somborskom listu „Golub“, Dučić objavio svoju prvu pjesmu („Samohrana majka“). 1887. godina. U novosadskom „Nevenu“, objavio svoje pjesme. Narednih godina, češće će objavljivati u časopisima „Bosanska vila“ i „Nova Zeta“. 1890/91. godina. Upisao se u prvi razred Učiteljske škole u Sarajevu. 1893. godina. Položio učiteljski ispit u Somboru. 1893/94. godina. Zaposlio se kao učitelj u Srpskoj osnovnoj školi u Bijeljini. Objavljuje u Sarajevu, Novom Sadu, Pančevu... 1894. godina. U Maju izložen policijskoj istrazi, a zatim optužen zbog „smetanja javnog mira i reda“. Otpušten iz službe i kažnjen zabranom „obavljanja učiteljske službe na Srpskim školama u Bosni i Hercegovini“. Izgleda da je uzrok ovom procesu bila poezija sa socijalno- patriotskom podlogom (pjesme „Oj Bosno“ i „Otadžbina“?!). Nakon protjerivanja, zaposlio se kao učitelj u manastiru „Žitomislić“. 1895-1899. godina. Učitelj u Mostaru, aktivan u društvu Gusle. 1896. godina. Sa saradnicima pokreće časopis Zora (list za zabavu, pouku i književnost). Bio je saradnik, prevodilac (Puškin, Dode, Lje5rmontov, Merime, Hajne), zatim urednik sa Aleksom Šantićem. 1896. godina. Ljetopis „Matice srpske“ štampao Dučićeve Jesenje elegije. 1898. godina. Nakon hapšenja udaljen iz škole. Ove i naredne godine, Dučić je samostalni urednik „Zore“. 1899. godina. Uz pomoć prijatelja, Dučić odlazi u Ženevu na studij književnosti (belles lettres) i filozofije (kasnije za studij, dobiće potporu od srpske vlade). U Ženevi (Route Caroline Acacis 24.01.), uz studije, radi za časopise u Sarajevu i Novom Sadu. 31.12. Dučić stiže u Pariz gdje će ga diplomataK. Kumanudi upoznati sa pjesnikom Milanom Rakićem. 1900. godina. Prvi pokušaj da objavi knjigu svojih pjesama nije uspio. U Bosanskoj vili štampan Dučićev esej o Svetozaru Ćoroviću. U Maju je umrla Dučićeva majka. Početkom Juna piše Milanu saviću u Novi Sad: Prvog Maja, javiše mi iz Mostara da sam naprasno izgubio moju jadnu majku, koju sam beskrajno volio. Njena smrt porazila me i oborila u postelju. Pišem Vam ove retke poslije nekoliko dana groznice... Na moj dolazak, moj povratak u Otadžbinu, čekaju sad samo nekoliko ubogih grobova. Ako Vam dodam da da imam čast biti sin jedne poštene plebejske kuće, u kojoj s nama zajedno za polovinu vijeka pod istim krovom nesreća i neprekidna borba, vjerovaćete koliko su mi grobovi rječiti... Dučić sa velikim elanom proučava Francusku Književnost (zahvaljujući stipendiji srpske vlade, proveo je nekoliko mjeseci u Parizu). 1901. godina. U izdanju mostarske Zore objavo Pjesme (Jadranski soneti, Ciklu Leili, Moja pjesma, Jesenje elegije, Venecijanske večeri, Moja otadžbina). Skerlić ga dočekuje sa pohvalama („Najbolji mladi liričar u našoj književnosti“). Iz Trebinja piše Šantiću: „U Trebinju sam ti tako dobro da mi se još ne vraća natrag. Mjesto dva dana, bojim se da ne ostanem 12 dana. Sestra me jedva dočekala, a moj dolazak čitav je događaj za mirno i bezazleno Trebinje. Svijet mi se divi- kolik sam uzrastao! Ne znaš kako mi ti naivni komplimenti čine zadovoljstvo... Trebinje je divno. Noći, kad su vedre, i Trebišnjica u noći sa sa slikom jablanova u njenom staklu, izgledaju kao mistične slike iz Berlina. 1904. godina. U beogradskom narodnom pozorištu izvedena Dučićeva poema „Krunisanje Dušanovo“. U Berlinu, objavljen prevod njegove poezije na njemački jezik. 1905. godina. U „Srpskoj riječi“ Dučić objavio esej o Bori Stankoviću. U Decembru piše Milanu Saviću: „Ja sam ti, entre nous, došao malo u nezgodan položaj... Imam da svršim za 7 mjeseci ali je moja stipendija svršila poranije nego ja. Možda će prijatelji uspjeti u B.da mi se produži. Ako ne, ja ću morati da stavim svoje pero na terazije i da se promučim žurnalističkim životom. Dučić u tom periodu već priprema eseje o Ćipiku, Kočiću, Vojnoviću, Rakiću... 1907. godina. Završio je studij „koji se odužio“. Uz pomoć prijatelja iz Srpskog književnog glasnika, dobija posao u Ministarstvu inostranih djela (pisar). U Letopisu objavljeno više Dučićevih pjesama. U Peterburgu i Moskvi štampani Dučićevi stihovi. 1908. godina. Neko vrijeme Dučić radi u redakciji Politike (književna hronika). U jesen u Politici, prtotestvuje povodom najave aneksije BiH. U danima aneksione krize Vlada ga šalje u Rim, gdje objavljuje brošuru Anestone della e dell Erzegovina e la questione Serbe. 1910. godina. Imenovan za atašea Poslanstva u Carigradu da bi uskoro bio premješten na dvogodišnju službu u Sofiju, gdje se upoznao sa brojnim piscima, glumcima i slikarima. U Sarajevskom listu „Srpska riječ“, objavljuje svoje tekstove pod naslovom „Pismo iz Bugarske“ (pseudonim „Krum“). U „Bosanskoj vili“ štampao esej o Kočiću. 1911. godina. U izdanju Cvijanovića objavio Pesme (nagrada Zadužbine N. J. Marinovića). U Srpskohrvatskom almanahu objavljuje tri pjesme i esej o Miloradu Mitroviću. 1912. godina. Konačno, nakon više molbi, u avgustu, Dučić je postavljen za sekretara 5. klase poslanstva u Rimu. 1913. godina. Balkanski rat. Dučić piše svoje patriotske stihove. U Glasniku objavljuje članak o Saputnicima Isidore Sekulić. 1914. godina. Imanovan sekretarom 4. klase poslanstvau Atini. Dok traje Prvi svjetski rat, Dučić piše patriotsku poeziju (Ave Serbia...). Objavljivao je i u Srpskim novinama na Krfu. 1918.- 1922. godina. Dučić je sekretar prve klase Poslanstva u Madridu. 1919. godina. Anica Savić Rebac u Novom Sadu, u Francusko srpskom klubu u svom predavanju o Dučiću naglašava: Modernom srpskom poezijom dominuje velika pojava Jovana Dučića. Aristokratizam jedne rase viteštva našao je u njemu visoko umjetničkog izraza.... Dučić izražava jednu drugu stranu naše narodne psihe: ljepotu... 1920. godina. Zajedno sa Julijem Beneševićem, Milanom Grolom, Miodrsgom Ibrovcem, Brankom Lazarevićem, Ivanom Meštrovićem, Matijom Murkom, Milanom Rakićem i Jovanom Cvijanovićem u Zagrebu pokreće časopis „Nova Evropa“. 1922. godina. U ljeto se vraća iz Španije. Agilan i ugledan u književnim krugovima Beograda (ignorišu ga samo mlađi pisci okupljeni u kafani Moskva). Nakon boravka u Dubrovniku i Trebinju gost je Sarajevskih književnika. 1923. godina. Vraća se diplomatskoj službi u Atini (otpravnik poslova). 1924. godina. Postaje dopisni član Srpske kraljevske akademije. Uslijedio je novi premještaj, imenovan je delegatom pri Ligi naroda u Ženevi. U Politici piše o braći Ribnikar. U Književnoj republici Miroslav Krleža objavljuje pamflet o Dučiću: „On je jedan od junaka naše rasne epopeje i jedan dokaz o misiji Beograda među onima koji još nisu rasno probuđeni. Kao diplomat, on je bio jedan među onima koji su na strani bili nosioci svih velikih odlika naše rase; njene sposobnosti za kulturu, njenih visokih mjera za etičke vrijednosti, njenog ponosa u energiji za život, njene volje za afirmaciju, njene lakoće za asimilaciju. On je u Rimu bio Italijan, u Parizu je bio Francuz, u Londonu je bio Englez, kao što je u Beogradu bio Beograđanin ili u našem Zagrebu Zagrepčanin- Kosmopolita... 1926/27. godina. Dučić je otpravnik poslova u Kairu, gdje će početi da piše „Blago cara Radovana“. Sa Meštrovićem obilazi piramide... U Spskom književnom glasniku objavljuje putopis iz Švajcarske a u Politici piše o Rimu. 1927. godina. Penzionisan zbog „Ženevske afere“ 1928. godina Javlja se u štampi i književnim časopisima. U tekstu Kultura našeg seljaka podvlači: „U Srbiji je država seljačka, dinastija seljačka, vojska seljačka a seljačka literatura pod imenom narodnih pesama i narodnih pripovedaka dala je nama pesnicima sve obrasce figura i metafora, savršen metar i ritam stiha, često čak i bezazlene ali lepe rime...“ U antologiji moderne srpske poezije na Mađarskom jeziku (Bazsalikom, Debreceni i Senteleki), Dučić je najzastupljeniji pjesnik. U razgovoru sa Branimirom Ćosićem, Milan Rakić kaže: „Za mene je svaka pesma Dučićeva bila veliki događaj; zamislite, čitati na našem jeziku jednu pesmu dovedenu do savršenstva. Pojava Dučićeva, bila je za naše ljude čitavo otkrovenje...“ Čest je gost u kući trgovca Luke Ćelovića gdje se nalazi sa zemljacima iz Trebinja. Stanuje u hotelu Bristol, navraća u Rusku „Liru“. 1929. godina. U proljeće ove godine izlazi prva knjiga Dučićevih Sabranih dela, I- V (posvećena Šantiću i Šoli), Pesme sunca (predgovor Bogdan Popović). Drugu knjigu, Pesme ljubavi, Dučić je posvetio Slobodanu Jovanoviću. U SKG Isidora Sekulić piše: „Sabrano delo Jovana Dučića posvedočiće da je ono sastavni dio naše klasike, sem po visokim umjetničkim vrednostima još i po nečem što je kod nas svejedno retkost u životu i radu; disciplina. Dučić je učenik Francuza, ljudi kod kojih su se delomično sačuvale metod rimske discipline. Dučićeve pesme se znaju napamet u pregrštima; one su, što poezija najviše može, ušle ne samo u naš unutrašnji, nego i u naš svakidašnji život...“ Kralj ga vraća u diplomatiju. Opet je postavljen za otpremnika poslova u Kairu. Bogdan Popović piše o Dučiću: „Obrada pesničkih tema, u dučićevoj poeziji, stoji još više- vrlo visoko; mestimice, i u jednom naročitom pravcu, ona je na najvećoj visini... Bilo da opisuje, bilo da iskazuje osećanja, bilo da kazuje misli, njegova dikcija je- reč je uvek o o najlepšim pesmama- skroz i svestrano umetnički čista, blistava, sugestivna, puna stilističke invencije, puna melodije, ritmičkog poleta, sažeta gde treba, sjajno razvijena pojedinosti, logična u sastavu cele pesme...“ Izabran za redovnog člana Srpske kraljevske akademije. 1931. godina. U Julu boravio u Parizu. Imenovan poslanikom u Budimpešti. U vlastitom izdanju objavljuje:“Blago cara radovana“. 1932. godina. U Pravdi štampan njegov članak Srpska mistika i Meštrović. 1933. godina Imenovan poslanikom u Rimu i odlikovan Ordenom Svetog Save I reda. 1934. godina U Trebinju (28. i 29.maja) otkriven spomenik Njegošu, rad vajara Tome Rosandića. Dučićev poklon rodnom gradu (prvi spomenik Njegošu). 1934. godina Pero Slijepčević, Jovan Dučić i Aleksa Šantić, zemljaci, prijatelji, spominju se zajedno kao Dioskuri. Umnogome su oprečni jedan drugome. Šantić je pravi hrišćanin – Dučić pagan izričit; Šantić pesnik pregora i žrtve – Dučić života i osvajanja; Šantić zaljubljen u svoju zemlju – Dučić u nomadsko oslobođenje od svih veza uopšte; Šantić, demokrat, ljubi seljakove ruke hraniteljke – Dučić aristokrata, jedva ako je i spomenuo reč seljak, a još manje reč radnik. Šantić sav ogrezao u svome Mostaru – Dučić je od sve naše zemlje mogao zadržati samo Dubrovnik, naš gospodski grad u njavišem smislu reči, i još naše more, zato što je more. Inače, niti se u toj poeziji nalazi specifično našeg pejzaža, ni karakterističnog našeg tipa. Šantić je prilazio: od srpske nacije u Mostar, od Mostara u Pariz, od Pariza u Kozmos. Šantić se hvali što su mu bar dedovi sa sela, ako nije on; Dučić u jednoj od najlepših i sigurno najsrdačnijih pesama, želi „leteti, leteti visoko... Vitlat se kao omađijan soko... Da ne pamtim nisko rađanje pod mrakom“. Šantićeva muza vodi narod:         Ustaj i crnu odeždu obuci,         Svijetli putir ponesi u ruci         I krepkom vjerom moj narod pričesti!    dok Dučić ovako svoju opominje:         Mirna kao mramor, hladna kao sena,         budi odveć lepa da se sviđas svakom,         „odveć gorda da bi živela za druge“... 1935. godina U Trebinje stigao novi Dučićev dar. Riječ je o „Pošiljci raznih mermernih kopova, tri kamene česme kao i dve spomen ploče“ (15 sanduka, 5.000 kilograma, „knjige , mramorni i željezni predmeti za javnu zbirku). Svi ovi predmeti, u jesen 1935. izloženi su u sali Opštine. 1936. godina Dva puta se sastao sa Grofom Ćanom, italijanskim ministrom inostranih poslova. Tom prilikom javio je u Beograd da Ćano otvoreno traži savez sa osovinom Rim-Berlin. Nakon više susreta, sklopljen sporazum u političkoj i trgovinskoj sferi između Italije i Jugoslavije. 1937. godina Dučić našusta Rim... Moj bol je često moralni, intelektualni, estetički. U ovom gradu na svakoj fasadi ima takmičenja, na svakoj fontani ukusa, na svakom spomeniku ideje, na svakom raskršću slave i pobjede. Sve opominje, uzdiže i upoređuje, nadvisuje. Vera i pravo, herojstvo i ponos, ljubav za zemlju i za slavu, sve se to izrazilo po spomenicima ovog najljepšeg grada na zemlji... Ja sam ovde posle dvije godine (1913-14) proživio sad opet nove četiri godine (1933-1937) stalne ekstaze pred tri hiljade godina ovog grada gdje su Vjera i Pravo, pravo pagansko i vjera hrišćanska, podigli svoje tvrđave do neba. Postavljen je za poslanika u Bukureštu. U atmosferi srdačnosti i povjerenja, uz redovne poslove, često je društvu rumunskih umjetnika. Izabran je za počasnog člana Društva rumunskih književnika. U Bukureštu prevođeni Gradovi i himere, Blago cara Radovana i Plave legende. Italijanski kralj Vitorio Emanule III odlikovao Jovana Dučića (Cavaliere di gran Croce decorato del gran cordone!). 1938.  godina Na vijest o smrti Milana Rakića, Dučić napisao (SKG):   Mi smo baš doba cvetanja slobodnog stiha (1895-1915)... pisali u najstrože vezanim strofama i odmerenim stihovima. Nismo išli za vremenom. Ali je vreme pošlo za starim dobrim pjesničkim osvjedočenjima: danas već slobodni stih je izašao iz mode, i najbolji pesnici poslednjih godina vraćaju se staroj estetici, strogoj strofi, ritmu i sliku, kao u doba najpredanijih parnasovaca... Petog avgusta ove godine, povodom dvadesetogodišnjice oslobođenja Trebinja, otkriven spomenik „Herojima i mučenicima za slobodu“. Spomenik je izgrađen prema Dučićevom nacrtu, podignut je njegovim novcem. U septembru je došao u Trebinje i prisustvovao osvećenju temelja za novu gimanziju. (Ovo je bio Dučićev posljednji susret sa Trebinjem). Krajem 1938. rumunsko poslanstvo podignuto je na nivo ambasade. Dučić je tako postao prvi poslanik koji je unaprjeđen u zvanje ambasadora. Beogradska štampa je izvijestila da je g. Dučić napravio prijem kakav ova prestonica ne pamti.. 1939. godina Pred Uskrs posjetio Tursku. U ovom periodu Dučić revnosnije skuplja građu o grofu Savi Vladislaviću. SKZ u Beogradu objavljuje Gradovi i himere. Pisma iz Švajcarske, Francuske, Grčke, Italije, Španije, Palestine i Egipta). 1940. godina U maju, Dučić je postavljen za poslanika u Madridu i Lisabonu (sjedište u Madirdu). Njegov sekretar, slikar Peđa Milosavljević, kasnije je zapisao: U doba kad smo se upoznali bio je to čovjek u zrelim godinama na pragu starosti. Imao je punih sedamdeset godina. Povremeno je poboljevao. Bio je umeren u jelu i piću. Vino je cenio kao eliksir, nikako kao piće. Svakod dana u 17 časova služio je čaj svim svojim saradnicima i službenicima u salonu poslanstva ili svom kabinetu... Propovedao je umerenost u jelu i govorio da je greh i pomisliti na bolju ishranu od osrednje. Ivo Andrić, tada ambasador u Berlinu, šalje mu svoje „Pripovjetke“, uz posvetu: Dragom gospodinu Dučiću, neka vam ova moja crvena knjiga kaže ovo: „Vaše delo je postalo svojina jednog naroda: vašim delom se zaklinju pokolenja. Ali, kad bi nešto bilo mogućno da jednom bude zaboravljeno vaše ime i izgubljeno vaše delo, tvrdo verujem da bi mladići i devojke ih dalekih naraštaja htijući da izraze ono što je najlepše u njima od bola do ljubavi progovorili jezikom vaše poezije, našli iste, vaše reči i usklike. To je sudbina velikih pesnika“. 1941. godina Pošto su uspostavljeni diplomatski odnosi španske sa NDH, Dučić je napustio Madrid i prešao u Lisabon. U ovom gradu, u hotelskom kaminu, prama izjavi činovnika Milenka Popovića, spalio je svoj madridski testament i napisao novi, u kome je sve ostavio Trebinju... Otputovao je iz Evrope tužan....Hidroavionom, ogromni američki kliper, plivao je po reci Težo, nekih stotinu metara od obale na kraju dugog gata. Izdaleka, sa brda, spuštao se suton, kao neka bolesna izmaglica.... Definitivno napustivši diplomatsku službu, u avgustu našao se u SAD. Smjestio se kod svog rođaka Mihaila u gradu Geri (Indijana). Povremeno, putovao je u Čikago, Njujork, Pitsburg, Vašington... Zbog bolesti, u septembru nije mogao da dođe na parastos kralja Aleksandra. Moje je zdravlje pokolebano događajima u našoj zemlji i sveti toliko da mi je sad potreban odmor i nega u jednom sanatorijumu u Mičigenu gde idem ovih dana sa Rođakom Mihailom Dučićem i gde ću se nalaziti za vreme vaše proslave. „Vila na jezeru“ kuća u kojoj je Dučić proveo svoje poslednje godine, postala je centar okupljanja Srba iz tog dijela SAD. U tom ambijentu Dučić je napisao i patriotsku, kasnije anatemisanu pjesmu Vrbas i svoje publicističke radove "(„Dr Vlatko Maček i Jugoslavija“, „Jugoslovenska ideologija“, „Federalizam ili centralizam“ i političke tekstove za Srbobran. U pismu Radoju Kneževiću, ministru Dvora, Dučić podvali: Mi prisustvujemo.. ne samo katastrofi naše nesrećne države, osnovane na laži i izdajstvu, nego i rasulu jednog društva koje je moglo biti blizu velikim ostvarenjima u svakom pogledu.... Uz napade koji stižu iz hrvatskih emigranstkih krugova, uz stalni pritisak levičara, Dučića osuđuju njegove dojučerašnje kolege. Milan Grol, ministar u izbjegličkoj vladi, skreće pažnju Slobodanu Jovanoviću na slučaj Dučićev koji je sa svom svojom bezobzirnom kampanjom protiv Jugoslavije i protiv vlade, još aktivan činovnik – na bolovanju ambasador. Dučićeva politička djelatnost, u krugovima vlade, biće ocijenjena kao rušenje Jugoslavije. 1942. godina Dučić, u Pitsburgu u izdanju Amerikanskog Srbobrana objavljuje monografiju o grofu Savi Vladislaviću – Raguzinskom 1943. godina Prvog aprila Dučić se razbolio (španska groznica) Ubrzo dobio je zapaljenje pluća... Umro je na Blagovijesti 7.aprila (srijeda 1:30 poslije ponoći) U subotu 10.aprila, poslije pijela u crkvi Sv.Save njegovo tijelo, položeno je u spremište Calvarz groblja u Gagu. Na pjesnikov odar položen je samo vijenac Kralja Petra II i vijenac porodice. Na dan sahrane svjetlo dana ugledala je njegova Lirika. 13.9.1943. Dučićevi zemni ostaci prenesni u portu manastira Sv. Save u Libertvilu.

 

< Prethodno		Sljedeće >